517. DIO
...čiji mi se vrhovi zabijaju u kožu, a na poneki mjestima čak i prokidaju. Trebao sam ga prokleto uhvatiti..
„Ozbiljno ti kažem, hajde dolazi.“
„Šta je s njim?“ Pitam pokušavajući da rastavim zube koji uporno žele da odaju osjećaj razgaljenosti koji me trenutno razjeda kao kiselina.
„Kim?“
A daj Valerija..Pokrenuo sam auto u pogrešno vrijeme.
„Pa njim!“ Opet će nastaviti da se pravi luda dok ne kažem. „Tushem.“ Zubi su mi se zalijepili jedni za druge.
„Kao da je on bitan.“ Odjednom zvuči čudno i to me čini još uspaničenijim. Šta ako joj je nešto učinio? Rekao?
„Jesi li ga vidjela?“
„Ne“, kratko i nikako dolično njoj mi odgovara pa ne mogu, a da ne postanem sumnjičav ali ipak sve to pripisujem nervozi i samo uzdišem.
„Biću tu za 10-ak minuta“, obavještavam je i prekidam poziv. Nisam bio u stanju ni da maknem na više od barem pola sata vožnje. Kretenčina!
Stigao sam pred ulaz na stadion i odmah uočio plavokosu djevojku koja je zamišljeno čučala leđima prislonjena na ogromnu željeznu kapiju. Dovraga! Brzo sam zaustavio auto te izletio napolje pri čemu je ona podigla glavu.
„Pa šta pobogu radiš ovdje?!“ I glasniji sam nego što bih trebao biti ali pobogu, zar je toliko teško poslušati nešto? Pa to je za njeno dobro.
„Ne deri se..“
Spušta glavu na koljena. Sva sklupčana i zbijena uz samu sebe djeluje kao bespomoćni mali uštipak i ne ostavlja mi previše mjesta za ljutnju koju bih mogao iskaliti na nju.
„Rekao sam ti da ideš na stadion, a ne da glumiš prosjaka ispred njega“, govorim joj mnogo tiše spuštajući se odmah uz nju. Pokušavam da joj podignem glavu ali mi ona to ne dopušta. Na kraju samo imam prste zapletene u gomilu plave kose. „Valerija, on je tu..on zna i gdje si i kakva si, zna čak i moj prokleti broj, umjesto da budeš maksimalno oprezna ti se ovako izlažeš i..“
„Znaš šta? Briga me“, prekida me i podiže glavu. Više nije blijeda, sada je sva rumena u licu. Želim je pitaiti da li je plakala ali ne želim da prekidam započetu temu.
„Šta te briga?“
„Pa briga me čak i ako me pokupi, i ako me ubije i ako..“
Ućutkao sam je stavivši cijeli dlan preko njenih pomahnitalih usta.
„Ne budali!“, ponovo se derem ali ovoga puta zaista moram. Ona koluta očima i počinje da priča u moju ruku.
„Ionako je to neizbiježno..“, smrmosila je, a ja sam odmakao ruku s nadom da sam je pogrešno razumio.
„Šta je neizbiježno, Ri?“
„Ponovo će mi nešto učiniti James, zato se i vratio“, govori mi sva razgaljena, a meni usta odjednom postaju sasušena.
„Neće“, tvrdim nešto na šta teško mogu uticati i ona to zna pa zato samo okreće glavu na stranu.
„Hoće.“
„Neće Ri. Ja mu to neću dopustiti.“ Tonem sve dublje i dajem joj paučinasta obećanja za koja nisam sigurna da li su je barem malo, ali sasvim malo zagolicala. Kako bilo, ostala je statična i zabuljena u jednu tačku ne ispuštajući više niti jedan jedini zvuk. „Možda tu nisam bio prije te nekolike godine ali sada ću biti i pokušaću“, nastavljam, a ona kraičkom oka gleda ka meni.
View more