BETWEEN THE THREE FIRES
127. Dio
Taman kada sam pocela paniciti da ce mi kosa upasti u traku, James je ugasio i to u posljednjem trenutku, s obzirom da se sve to izdesavalo u sekundi. Otvorila sam oci, koje su mi, od trenutka kada sam shvatila da cu pasti, bile zatvorene, i jasno sam mogla primijetiti da se James raskoracio preko mene, tj. usljed pomijeranja trake u prvom trenutku morao je jednu nogu da prebaci preko moje glave, tako da sam imala pogled na njegovo medjunozje, koje je na svu srecu bilo prekriveno sorcem. Ovo je ogroman blam cak i za mene nezainteresovanu za tudja misljenja. Kada smo vec kod toga, cijela se teretana, blago receno, kidala od smijeha. James je napokon, na svu srecu, vratio noge u normalu te cucnuo naginjuci glavu tocno iznad mene. Obrve su mu skupljene, a usne u nekavom nedefinisanom polozaju.
"Boze, jesi li dobro?", uspaniceni Kristian je uzviknuo te se nageo preko mene sa druge strane, a ja sam mogla samo pretpostaviti da ce mi sad ulazak u ovu teretanu biti zabranjen, s obzirom da svaki put kad ovdje dodjem nesto mi se desi... ljudi ce pomisliti da je ukleta. Sa tako nadvijenim licima iznad glave sam se osjecala kao na samrti. Pa bolje bi bilo da sam poginula na traci, nego sto mi se ovo desilo. Nisam imala pojma sta da kazem i bas kada sam krenula da zatvorim oci i pravim se da sam se onesvijestila, James je podvukao jednu ruku pod moju glavu, dok me je drugom uhvatio za ruku, pomazuci mi da ustanem.
"Ako ovo posaljes u neki casopis za rubriku sa blamovima, siguran sam da ces osvojiti prvu nagradu", izgovorio je to potpuno opusten i smiren kakav cesto zna da bude, a ja sam zakolutala ocima. Smijeh koji je taman bio malo utihnuo, je ponovo podivljao nakom Jamesove neslane sale i jedina osoba bas kao i prosli put, koji je cijelu situaciju shvatala ozbiljno, bio je Kristian. Ne znam da li je takav jer se osjeca odgovornim za svoje musterije, ili je jednostavno dobra osoba.
Taman kada sam pocela paniciti da ce mi kosa upasti u traku, James je ugasio i to u posljednjem trenutku, s obzirom da se sve to izdesavalo u sekundi. Otvorila sam oci, koje su mi, od trenutka kada sam shvatila da cu pasti, bile zatvorene, i jasno sam mogla primijetiti da se James raskoracio preko mene, tj. usljed pomijeranja trake u prvom trenutku morao je jednu nogu da prebaci preko moje glave, tako da sam imala pogled na njegovo medjunozje, koje je na svu srecu bilo prekriveno sorcem. Ovo je ogroman blam cak i za mene nezainteresovanu za tudja misljenja. Kada smo vec kod toga, cijela se teretana, blago receno, kidala od smijeha. James je napokon, na svu srecu, vratio noge u normalu te cucnuo naginjuci glavu tocno iznad mene. Obrve su mu skupljene, a usne u nekavom nedefinisanom polozaju.
"Boze, jesi li dobro?", uspaniceni Kristian je uzviknuo te se nageo preko mene sa druge strane, a ja sam mogla samo pretpostaviti da ce mi sad ulazak u ovu teretanu biti zabranjen, s obzirom da svaki put kad ovdje dodjem nesto mi se desi... ljudi ce pomisliti da je ukleta. Sa tako nadvijenim licima iznad glave sam se osjecala kao na samrti. Pa bolje bi bilo da sam poginula na traci, nego sto mi se ovo desilo. Nisam imala pojma sta da kazem i bas kada sam krenula da zatvorim oci i pravim se da sam se onesvijestila, James je podvukao jednu ruku pod moju glavu, dok me je drugom uhvatio za ruku, pomazuci mi da ustanem.
"Ako ovo posaljes u neki casopis za rubriku sa blamovima, siguran sam da ces osvojiti prvu nagradu", izgovorio je to potpuno opusten i smiren kakav cesto zna da bude, a ja sam zakolutala ocima. Smijeh koji je taman bio malo utihnuo, je ponovo podivljao nakom Jamesove neslane sale i jedina osoba bas kao i prosli put, koji je cijelu situaciju shvatala ozbiljno, bio je Kristian. Ne znam da li je takav jer se osjeca odgovornim za svoje musterije, ili je jednostavno dobra osoba.