Nema Srbina koji nije čuo za Marka Kraljevića, hrabrog i neustrašivog srpskog junaka koji je štitio svoj narod od surovih turskih osvajača. Iako je u stvarnom zivotu bio turski vazal i borio se na turskoj strani, u pesmama je opevan kao čovek nenadmašne snage i hrabrosti koji se borio protiv Turaka sa slobodu potlačenog srpskog naroda. Ostavljen na milost i nemilost surovim turskim osvajačima, siromašna srpska raja je kroz pesmu i zvuke gusala izlivala srdžbu uvređenih i slala svog nepobedivog junaka da deli megdane od istoka do zapada, da kažnjava nasilnike, oslobađa roblje i bori se za čovečnost, pravdu i poštenje. Svi koji su nasrtali na našu zemlju, svi koji su je pustošili i uništavali našli su se, licem u lice, sa strašnim Markom Kraljevićem, krupnim čovekom izuzetne snage čiji je buzdovan u ruci uvek bio žedan turske nasilničke krvi. Ovaj hrabri i nustrašivi junak dolazio je glave svima koji bi se sa njim uhvatili u koštac. Nadahnut pravdom i poštenjem, bio sudija koji je stizao svakog zločinca i kažnjavao ga za njegova nedela. Pred njegovim podvizima, snagom i mudrošću nadmoćnost neprijatelja pretvarala se u prah i nije bilo stvora koja ga se nije plašio. Nadmoćnost Markova nad Turcima i drugim neprijateljima srpskog naroda nije izražena samo u njegovoj ogromnoj fizičkoj snazi, nego i u bistrini njegovog uma. Iako je svakog trenutka bio spreman da bez kolebanja udari na čitavu vojsku, da zagazi u najopasnije sukobe i suprotstavi se jačem neprijatelju čak i bez oružja, s druge strane umeo je da bude junak i po svojoj mudrosti i sposobnosti da prevari neprijatelja. Bio je tvrdoglav, prek i nagao kao retko ko, ali i lukav, strpljiv i oprezan u svakoj situaciji. Protivnike je uništavao ne samo svojom teškom snažnom rukom, nego i svojom velikom mudrošću i pameću. Njegova nadmoćnost nad jačim neprijateljem i junaštvo izvirla su iz celokupnog njegovog bića i osobina koje je posedovao. Nadahnut tugom zbog nezaslužene patnje i stradanja svog naroda i dubokom ljubavlju prema svakoj osobi koja se nađe nevolji želeo je svima da bude zaštitnik sirotinje, nesrećne, potlačene i nejake raje i svih onih koji koji se nisu mogla sami zaštititi od teškog turskog zuluma. Marko Kraljević, hrabri i nesalomovi junak ogromne snage i grube spoljašnjosti iza koje se krilo toplo srce puno vrlina, simbol je neiscrpne snage srpskog naroda, njegove otpornosti, istrajnosti i vere u sebe. Kroz mit o o ovom neustrašivom prkosnom borcu i njegovim junačkim podvizima narodni pevači su opevali nepomirljivost srpskog naroda sa ropstvom i njegov neuništivi san o slobodi.
Pomalo je takijeh junaka, ko što beše Banović Strahinja, ovim rečima se završava narodna epska pesma. Jeli to baš tako, zar mi nemamo više narodnih junaka? Naravno da to nije tako. U našoj istoriji se pokazalo da smo mi zemlja koja ima mnogo junaka koji su vredni svakodnevnog pomena. Svako je čuo za Marka Kraljevica, Jug Bogdana, devet Jugovica starog Vujadina i mnoge druge naše junake. Ako bismo pisali njihova imena trebalo bi mi mnogo papira. Čak i ne moramo da pišemo imena tih junaka jer su ona utisnuta u svaki pedalj naše zemlje, svako stablo drveta, svaki cvet što miluje blagi povetarac koji šapuće njihova imena. Oni su svuda oko nas. Svi ti ljudi su beskrajno voleli svoju domovinu i nisu žalili svoje živote samo da oteraju neprijatelja. Znali su oni da će njihovi potomci znati da cene to što su oni učinili za njih,za nas .. Naša istorija je nažalost bila puna i lepih i stašnih trenutaka. Našu zemlju su često šibali vetrovi rata, savijala se kao cvet na vetru ali je ponosna izdržala nije se slomila. Svaki takav rat je imao puno junaka koji su hrabro koračali u smrt sa pesmom na usnama, za slobodu svoje otadžbine. Krv naših junaka je natopila našu zemlju i zato u njoj i cveće ponosno raste, drveće ponosno pruža grane ka Suncu , a Sunce iznad naše zemlje ponosno greje zemlju koja je dala takve junake.......
'Skinula si se za 100 lajkova, sta bi tek uradila za 50€ ?' Najjači prekid: Dečko: Zgodan ti je bivsi, Cura: Koji ? Dečko: Ja. 'Dečko: Prekidamo.. Cura: ok.. Dečko: ..I?? Cura: Šta ''I'' ? Dečko: Pa plači.. :3 Cura: Neču,skupa mi maskara.' 'Toliko smo siromasna država , da nemamo ni proljeća' 'Ma kakav dormeo, ja kad otvorim knjigu odma zaspem' 'Na fb-u pije Red Bull, a uživo razblaživa sok od jabuke' Jedino u serijama roditelji kucaju djeci na vrata. Ovi moji u moju sobu ulaze k'o specijalci. Dečko: Jel tebi tata terorist? Cura: Aa znam tu foru, ko bomba sam jel? :$ Dečko: Ne, VEĆ SI RUŽNA KO TALIBAN -.-
Znaš šta me najviše boli? Pomisao da mu nikad nisam ništa značila. Eh, to me iznova uništava, stvara nove ožiljke na srcu. Nisam ja zaslužila onakav kraj, kraj bez ijedne izgovorene riječi. Ni one laži, prevare, izdaje, razočarenja. Ne od njega. I uprkos svemu, uvijek mu se vratim. Uvijek pokušavam naći opravdanja za njega i ovu našu napola prekinutu priču. A sumnjam da se on ikad sjeti mene.
Šta hoćete od mene? Priznanje da sam ga voljela? Jesam, čovječe, voljela sam ga više od svoga života. I volim ga. I nedostaje mi, nedostaje mi svaki dan sve više i više, nedostaje mi onaj moj osmijeh koji sam imala kad sam bila sa njim, nedostaje mi ona sreća, oni dani, sve mi nedostaje. Moja sreća, moja tuga i cijeli moj svet je stao u ta dva smeđa oka, stao i ostao. I dalje zadrhtim kad čujem našu najdražu pesmu, kad ti neko spomene ime. Isti stari osećaj, kao da nikada nije ni prestalo. Čudno je to, neko ti napravi toliko loših stvari, a ti pamtiš samo one dobre, i znaš da ne bi trebalo ni da se sjetiš, a opet, sjetiš se svaki dan. I uvek isto pitanje mi prolazi glavom, je li moralo ovako? Ali jest, znam da jeste, iako bih najviše na svijetu voljela da si pored mene ti, da je sve kao prije. Upropastili smo sve, izgubila sam njega. Izgubila sam sve. Iznenada je ušao u moj život i promjenio ga, učnio ga boljim. Kad sam najmanje očekivala da ga zavolim, zavoljela sam ga. Baš takvog kakav jeste. Svaki trenutak sa njim je bio nešto što ne mogu opisat' riječima, nešto nestvarno. Taj osmijeh. Najviše volim taj njegov osmijeh, kad nam se pogledi susretnu, kada onako frajerski ide prema meni. Nikad neću reći da me nije i učinio srećnom, da sam poželjela drugog kad sam sa njim. On me znao rasplakati i nasmijati. Poniziti i osvojiti. Naljutiti toliko da ga poželim otjerati do vraga, ali i zagrliti me tako da poželim da stane vrijeme. Da zauvijek ostane samo moj. On je znao sve. Jednostavno je znao sa mnom. Obećavali smo mnogo, a samo jedno nismo obećali, da ćemo otići jedno od drugog. I baš to neobećano se ostvarilo. Šta je ostalo poslije nas? Nekoliko propuštenih poziva kada se oboje opijemo od uspomena, tiha mimoilazenja kad se sretnemo i ime na koje još uvijek reagujemo kada ga čujemo. Uspomene na nas i na ono što smo bili i što više nikada nećemo biti. Ne mogu da se pomirim sa tim da je svemu došao kraj, tako brzo.. Jednostavno on je osoba koju morate zavoljeti, uopšte nije kakav vam se čini. Previše je teško nastaviti dalje bez nekoga tko mi je bio sve. I dalje na njega prvog pomislim ujutro, još uvijek čuvam njegove stare poruke na mobitelu, još uvijek imam njegovu sliku, i previše puta sam pokušavala izbrisati te poruke, ali ne mogu, teško je. Teško je kad u jednom trenu izgubiš osobu koja je bila tvoj život. Sama pomisao na to da mu nikad nisam ništa značila me ubija, to da je sve bila laž i da je sve bila igra, igra u kojoj si pobjedio. Čestitam ti, slomio si me. I briga me šta će mi ko na ovo reći, dal' će ovo on vidjeti ili pročitati. Briga me što me ne voliš, što se ljutiš i što je kraj. Volim te i fališ mi. ~Dobro?:)
Ona vam daje smisao zivota,rec zivot vise nije samo rec,ona ozivljava.Daje vam indentitet,osecaj da niste sami.Svi problemi su tako sicusni,kao da ne postoje,jer kad je ljubav prisutna kao da nista osim nje i ne postoji.Uz ljubav je lakse koracati,disati,boriti se,ziveti.Setim se trenutaka kada se nasi pogledi susretnu,oko tako zablista,kao da je izleceno od slepila,samo jednim pogledom.Dodir njenih mekanih prstiju kao da su satkani od svile,taj osecaj uzdizanja,osecaj svemoci,besmrtnosti.Dodir njenih usana ozivljavaju dusu,pokrece sve kao da ste tog trenutka udahnuli zivot u sebe.Taj osecaj za koji kazemo da je ekstremno dobar,a ustvari tako neopisiv,jer je rajskim silom duboko urezano u srce.Setim se prizora njene kose koja igra uz melodiju vetra,ti lagani rajski pokreti,melodija koja vam donosi ocaravajuci miris igraca,koji kao da su se spremili za poslednji ples.Snaga kad se drzite za ruke i koracate paklom,toliko snazni,spremni na sve prepreke,ta ljubav toliko zraci,toliko jaka,toliko jedinstvena,da sve pocinje da ozivljava oko njih.Ljubav je nasih pet minuta,svemoci,gde smo mi centar svemira,gde postojimo samo mi,a sve postoji samo zbog nas.Eh kad se setim tih carobnih reci "VOLIM TE",te reci koje se koriste tako lako,a imaju takvu moc,da treba pazljivo birati trenutak za izgovaranje tih reci.One daju nove nade i pune vas snagom za dalje koracanje strmim i paklenim putem,a lazno izrecene reci dovode do destrukcije.Dokaz moci dve reci.Ako su reci dve toliko mocne,mislim da je sve jasno koliko su onda osecanja mocna.Te reci kada je izgovorila prvi put,osecao sam se tako jako,a opet tako slabo,kolena su mi klecala,nisam telo uopste osecao,kao da je sve umrlo u meni osim srce koje lupa,tako mocno,kao kada se zavrsava Pavarotijeva najjaca opera,trenutak blistave tisine,a samo sledece sekunde otpocinje takva buka odusevljenih slusalaca,koji su prosto ziveli za tom melodijom.Svaka njena rec je melodija uz koju srce igra,ako ona stane,staje i srce! -Na ovo si mislila/mislio?:)