520. DIO
Klimam glavom te izlijećem napolje i počinjem da se probijam kroz ljude koji samo postaju još glasniji sa mojom pojavom. Još neka počnu škljocati i fotoaparatima pa da se osjećam kao zvijezda pod svjetlima ref...khm, policijskih auta.
„Gerard!“, dozivam u trenutku kada mi u oko upada gomilica bijele kose na visokom čovjeku koji sa najoborenijim mogućim izrazom lica razgovara sa jednim policajcem. „Gerard!“, ponovo ga dozivam i ovoga puta reaguje izgubljeno okrećući glavu ka meni. Usne mu se razvlače u maleni blaženi smiješak zbog kog me podsjeća na nekog ludaka čiji su napad histerije ublažili sa sto vrsta različitih lijekova i sada izgleda kao pijana žaba.
„Valerčić“, slabašno govori dok me dočekuje sa jednom podignutom rukom kako bih mu se bacila u zagrljaj. Pobogu, to nisam radila ni kad mi je bilo deset godina.
„Šta se dešava?“,pitam ga trenutku kada se zaustavljam ispred njega u potpunosti ignorišući njegovu ruku kao policajca koji je neprestano nešto zapisivao.
„Neko nam je provalio u kuću i porušio neke stvari..“, govori kroz izdah, djeluje veoma iscrpljeno. „..međutim, najčudnije je to što ništa nije ukradeno“, dodaje, a ja se susrećem oči u oči sa istinom. Ovo je neka vrsta upozorenja, zastrašvanja, sigurna sam..šta sad? Da li da kažem Gerardu za onu poruku? Pa nisam je čak ja ni dobila, a upoznavati ga sa Jamesom bi bilo krajnje ludilo kao i uopšteno kraj svega ovoga čemu ne mogu dati čak ni ime. Ruke su mi trenutno svezane. „Jesi li dobro Valerčić?“, pita me vjerovatno uhvativši moj izgubljeni pogled. Kroz otvorena vrata od kuće vidim Auroru koja neprestano prolazi rukom kroz kosu i gleda oko sebe dok jedan policajac hoda okolo koracima poprilično velikog raspona kao da uči neke samo njemu znane korake. Osjećam se kao da sam zarobljena među ludacima.
„Pa gdje ste vas dvoje dovraga bili?“, pitam Gerarda nakon kraće tampazije, ali vidim da je on ponovo u jeku razgovora sa onim policajcem. 5 minuta..sigurno je prošlo više od toga. Ne smijem dopustiti onome da izađe. „Znaš, mislim da ne bi bilo baš sigurno da ovdje ostajemo noćas“, govorim što brže mogu Gerard dok ga drmam po ramenu. Daj čovječe, okreni se.
„Upravu si..“, govori kao da je programiran i klima glavom, a ja pogađam sami centar svog nevidljivog, ali u glavi zacrtanog, pikada.
„Pa, onda bi bilo najpametnije da odem kod drugarice i prespava. I ti i Aurora ćete se snaći?“, pitam ga nervozno se okrećući oko sebe. Vidim mnoštvo kosa ali nijedanu zalizanu što je poprilično utješno. Za sad.
„Uhm, upravu si. Hoćemo, ne brini. Možemo u hotel ili nešto slično“, govori očito sasvim psihički odsutan te dodaje. „Policija će već nešto učiniti nadajmo se.“
Ja samo klimam glavom te se zaokrećem i počinjem tražiti prolaz do bijesnog, crvnog range rovera. I eto, toliko o tome Gerardovom ulaženju u trag onome manijaku. Kao na putu je da nešto otkrije i nakon samo dan ovaj mu je već u kući i luduje po njoj.

View more

519. DIO
Vidim plavo i crveno usijana policijska auta i ma koliko da se molim za suprotno ona su upravo ispred moje kuće. Stišćem ivice svog sjedišta kao i usne zubima, trudim se da suzdrži jauk.
James se sve vše mršti i pogled mu postaje sve nezaustavljiviji dok ga mahnito voza po cijeloj ulici. Na trenutak okreće glavu ka meni, upitno me posmatra i suočen sa mojim blijedim i izgubljenim izrazom lica odlučuje ništa ne reći. Sve je očito. Već je dosta ljudi okupljeno pred kućom i svi se međusobno nešto došaptavaju, komentarišu, po običaju tračaju baš kao i prije četiri godine samo što ih tada moje bezazlenije i istraumiranije oči nisu gledale sa tolikom netrpeljivošću kao sada. Onda sam samo priželjkivala da neko, bilo ko od njih dođe i zagrli me i kaže mi da će se moja mama vratiti, ili ako ne to, onda barem da će sve biti uredu, ali se to nije dešavalo. Oni su samo nastavljali da tračaju i zagledaju me kao da sam došla pravo iz svemira. Tada sam shvatila da su ljudi bezosjećajni.
„Proklet bio..“, James ponovo mrmlja sebi u bradu te zaustavlja auto na nekolika metra udaljenosti od same ivice kruga koji su stvorili posmatrači. Željela sam da odmah izletim, ali sam se brzo zaustavila u trenutku kada sam shvatila da i zalizani dečko isto planira.
„Hej!“, uzvikujem i brzo stavljam ruku na njegovo koljeno. Zbunjeno okreće glavu ka meni dok rukom drži već napola otvorena vrata. Dovraga, moram požuriti i vidjeti da li su ono dvoje živi i zdravi, nemam vremena za predstave. „Ostani ovdje“, brzo mu govorim, a on se mršti.
„Nema šanse.“
Jao meni.
„James!“ Pobogu, ako ga Gerard vidi onda je gotovo. Krenuo je da protestuje ali sam se ja brže-bolje ubacila. „James, molim te neka te tu samo da vidim šta se dešava. Nije još vrijeme da upoznaš Gerarda jer će njemu biti veoma teško lagati da si mi samo prijatelj.“
’Hajde nasjedni, molim te nasjedni’, moja dosjetljivost ga preklinje.
„Kao da je to sad bitno.“
Zarivam prste u njegove tamne pantale te ga pokušavam gledati ravno u usplamtale smeđe oči. Pobogu, vidjela sam prokletnika koji me je silovao, iz nekog čudnog razloga zna Jamesov broj kao i to gdje se nalazimo, Alvaru sam rekla da je Jamesov očuh upleten u ubistvo moje majke kao i moje silovanje, Jamesu sam slagala da ga nisam ni srela, sada vidim prokletu policiju pred vlastitom kućom, ali brzinu mozga moram pojačati na sami maksimum kako bih zadržala Rodrigueza u autu s obzirom da će se u suprotnom sresti sa mojim očuhom koji facu tog zalizanog dečka pamti samo kao jednu od niza mračnih vezanih za njegovog najvećeg životnog neprijatelja. Da li je to dovoljno velik prokleti razlog da postavim sebi ono čuveno pitanje ’Zašto ja?!’
„Molim te.“ Ne znam da li ga više molim ili mu naređujem, ali osjećam kao da sam smršala deset kilograma u trenutkiu kada popustljivo izdiše i zabacuje glavu zazurivši se u plafon.
„Ako te ne bude za 5 minuta da mi kažeš šta se dešava neće biti je*ene šanse da me zadržiš ovdje, okej?“

View more

518. DIO
„Znam da mi ne vjeruješ.“ Na te moje riječi se nasmijala, ironično, čini mi se.
„Ne vjerujem ti.“
„A znam..“
Njena potvrda mi baš i ne prija ali šta je tu je. Znao sam to već i sam.
„Hajde idemo“, podstičem je i pokušavam podići što ona na moje veliko iznenađenje prihvata i uspravlja se na noge. Jedva sam uspio da izvučem prste iz njene bujne kose i pri tom samo jedanput začujem ’jao’ s njene strane. Otrgnula se od mene te samostalno krenula ka autu, ušla u njega i nadureno prekrstila ruke kao da je ljuta na cijeli svijet. Pa dobro, ne mogu joj zamjeriti s obzirom na okolnosti, a i ja se tako osjećam već dugo vremena. Duboko sam uzdahnuo te krenuo ka autu bez namjere da odem na stadion i pokušam se opravdati za kašnjenje..A i svakako sam već bivši trener za njih u slučaju da je prokleti Tush bio u akciji..

---

Valerija P.O.V.

---

Ulice kroz koje smo prolazili su me podsjećale na djela nekakvog ludog umjetnika kome je cilj bio da samo što veću količinu različitih nijansi zlatne boje raspe po modro-plavom platnu. Svjetlost uličnih svjetiljki se tako neuhvatljivo rasipala i ravlačila da sam na kraju i sama imala osjećaj da se pretvaram u komad nekakve istopljene gume. Ošamućena sam.
James po običaju ne priča mnogo, ali nekako imam osjećaj da bi sada mogao. To zaključujem po nemirnim rumenim usnama koje se stalno po malo pomijeraju i nekad u tolikoj mjeri da mi se čini da je nešto rekao, a zapravo nije. Ili ne želi ili ne zna kako, svakom slučaju neka na tome i ostane jer nisam raspoložena za razgovor.
„Jesi li sigurna da želiš da te vozim kući?“, nakon jedno 15 minuta šutnje postavlja identično pitanje onome kada je prvi put ušao u auto zbog čega sam ja zakolutala očima.
„James“, samo izgovaram njegovo ime sa ogromnim akcentom upozorenja u glasu ali mi se ne čini kao da imam veliki efekat na tvrdoglavog dečka.
„On zna gdje živiš.“
„Oh, a nemojte zaboraviti gospodine da isto tako zna i vaš broj. To bi me mnogo više zabrinulo na tvom mjestu, znaš James?“, podsjećam ga na nešto što ni meni baš nije milo i on samo izdiše na nos i okreće glavu na stranu dok se vozi ravnim autoputem. Znam da mi želi predložiti da odem kod njega u stan ali je to trenutno potpuno apsurdno i suludo i mislim da bi zaista i on trebao otići odatle..Šta ako mu onaj nešto učini? Nova misao mi zadaje još veću glavobolju i počinjem preklinjati svoj mozak da prestane raditi.
Polako ulazimo u Plazu Cibeles i ja osjećam sve jače stezanje unutrašnjih, najskrivenijih mišića u tijelu. Svjesna sam da ćemo se James i ja rastaviti, a zatim oboje postati još veća meta..meta..ne znam ni ja čega, zapravo. Moja ulica mi se na trenutak čini kao traka za trčanje jer auto kao da se samo pomijeralo u mjestu, a asfalt pod nama. Međutim, kako smo se više približavali odredištu u meni je srce sve više počelo da divlja surovo se susrećući sa najmržom svjetlošću koja mi nikada kao ni bilo kome drugom nije donijela ništa dobro.

View more

517. DIO
...čiji mi se vrhovi zabijaju u kožu, a na poneki mjestima čak i prokidaju. Trebao sam ga prokleto uhvatiti..
„Ozbiljno ti kažem, hajde dolazi.“
„Šta je s njim?“ Pitam pokušavajući da rastavim zube koji uporno žele da odaju osjećaj razgaljenosti koji me trenutno razjeda kao kiselina.
„Kim?“
A daj Valerija..Pokrenuo sam auto u pogrešno vrijeme.
„Pa njim!“ Opet će nastaviti da se pravi luda dok ne kažem. „Tushem.“ Zubi su mi se zalijepili jedni za druge.
„Kao da je on bitan.“ Odjednom zvuči čudno i to me čini još uspaničenijim. Šta ako joj je nešto učinio? Rekao?
„Jesi li ga vidjela?“
„Ne“, kratko i nikako dolično njoj mi odgovara pa ne mogu, a da ne postanem sumnjičav ali ipak sve to pripisujem nervozi i samo uzdišem.
„Biću tu za 10-ak minuta“, obavještavam je i prekidam poziv. Nisam bio u stanju ni da maknem na više od barem pola sata vožnje. Kretenčina!
Stigao sam pred ulaz na stadion i odmah uočio plavokosu djevojku koja je zamišljeno čučala leđima prislonjena na ogromnu željeznu kapiju. Dovraga! Brzo sam zaustavio auto te izletio napolje pri čemu je ona podigla glavu.
„Pa šta pobogu radiš ovdje?!“ I glasniji sam nego što bih trebao biti ali pobogu, zar je toliko teško poslušati nešto? Pa to je za njeno dobro.
„Ne deri se..“
Spušta glavu na koljena. Sva sklupčana i zbijena uz samu sebe djeluje kao bespomoćni mali uštipak i ne ostavlja mi previše mjesta za ljutnju koju bih mogao iskaliti na nju.
„Rekao sam ti da ideš na stadion, a ne da glumiš prosjaka ispred njega“, govorim joj mnogo tiše spuštajući se odmah uz nju. Pokušavam da joj podignem glavu ali mi ona to ne dopušta. Na kraju samo imam prste zapletene u gomilu plave kose. „Valerija, on je tu..on zna i gdje si i kakva si, zna čak i moj prokleti broj, umjesto da budeš maksimalno oprezna ti se ovako izlažeš i..“
„Znaš šta? Briga me“, prekida me i podiže glavu. Više nije blijeda, sada je sva rumena u licu. Želim je pitaiti da li je plakala ali ne želim da prekidam započetu temu.
„Šta te briga?“
„Pa briga me čak i ako me pokupi, i ako me ubije i ako..“
Ućutkao sam je stavivši cijeli dlan preko njenih pomahnitalih usta.
„Ne budali!“, ponovo se derem ali ovoga puta zaista moram. Ona koluta očima i počinje da priča u moju ruku.
„Ionako je to neizbiježno..“, smrmosila je, a ja sam odmakao ruku s nadom da sam je pogrešno razumio.
„Šta je neizbiježno, Ri?“
„Ponovo će mi nešto učiniti James, zato se i vratio“, govori mi sva razgaljena, a meni usta odjednom postaju sasušena.
„Neće“, tvrdim nešto na šta teško mogu uticati i ona to zna pa zato samo okreće glavu na stranu.
„Hoće.“
„Neće Ri. Ja mu to neću dopustiti.“ Tonem sve dublje i dajem joj paučinasta obećanja za koja nisam sigurna da li su je barem malo, ali sasvim malo zagolicala. Kako bilo, ostala je statična i zabuljena u jednu tačku ne ispuštajući više niti jedan jedini zvuk. „Možda tu nisam bio prije te nekolike godine ali sada ću biti i pokušaću“, nastavljam, a ona kraičkom oka gleda ka meni.

View more

516. DIO
Odmakao sam se od auta te počeo da se nervozno vrtim u krug. Kako sad da se vratim Valeriji i kažem joj da sam ga izgubio? Ne želim da je je*eno razočaram i isto tako želim da uhvatim tog prokletnika koji se besramno javlja i još spominje vražju igru..otkud mu samo takva ideja? Kako bi on mogao znati da Valerija i ja imamo igre? Ko je on pobogu?
Misli su mi uskovitlane baš kao i vjetar na koji jedva čekam izaći jer bih se uskoro ovdje mogao udušiti. Bezvoljno i razočarano sam se vratio u auto prethodno udarivši nogom u njega što još nikada do sad nisam učinio. Brinuo sam se o njemu kao o živom biću,a sad bih ga smrskao prvom prilikom jer mi treba nešto na čemu ću se iskaliti. Prokleti Alvaro mi se čini kao dobra ideja..
Izvadio sam mobilni iz džepa te vidjeo nekolika propuštena poziva od Valerije. Dovraga, do maloprije nisam znao ni gdje se nalazim,a kamoli to da primijetim. Brzo sam je nazvao s nadom da me je poslušala i otišla na koledž mada mi to zvuči nekako nemoguće s obzirom da sam primijetio njenu užasnu naviku da me nikad ništa ne posluša.
„Pa zašto se ne javljaš?“, napada me odmah pri javljanju na poziv, što mi i nije baš strano.
„Nisam mogao.“
„Pa šta se dešava? Kako si tek onako otišao? Gdje ti je pamet, pobogu?“ Po glasu mi ne zvuči zabrinuto kao njene riječi ali isto tako nije ni ljuta. Ne mogu da je definišem.
„Valerija, morao sam krenuti za njim.“
Nije valjda očekivala od mene da ću tek tako gledati kako odvlači svoju guzicu sa prokletim kezom koji mi i sad igra pred očima?
„On je opasan James!“
„Mogu i ja da budem!“, upozoravam je i nastaje pauza nakon koje on izdiše i napokon progovara.
„Gdje si sad?“
„Na povratku“, odgovaram joj i palim auto sa željom da preskočimo taj dio razgovora.
„Gdje je on?“
„Nestao je..“, nevoljko mrmosim grebući noktom po glatkoj površini volana. Još uvijek je mokar od mog znoja. Ne dobijam nikakav odgovor i to me ubija. „Ri?“, izgovaram joj ime, tačnije nadimak, na najmekši mogući način. Ne želim da bude razočarana mnome.
„Tu sam..“Glas joj je tih i ponovo ne mogu da dokučim njeno stanje.
„Žao mi je..“, odjednom progovaram i prisjećam se da je ovo već ko zna koji put da joj se izvinjavam, a to nikad nisam radio. Nikad nisam imao potrebu da se nekome ispovijedam i polažem mu račune..nikada nisam imao taj osjećaj krivice, a trenutno me izjeda.
„Zbog čega?“
Ona i njena glupa pitanja.
„Pa zbog toga što ga nisam uhvatio, zbog čega drugog?!“ Ljutnjom pokušavam da prikrijem grižu savjest koja mi kola krvotokom i rasipa se po cijelom organizmu.
„I šta bi učinio da si ga uhvatio? Otkud znaš da je sam? James tu je u pitanju..u pitanju je mafija..Njeni članovi nikada nisu sami. Mogli su te i ubiti, zato budi srećan što si izvukao živu glavu i dolazi ovamo.“ Odjednom je naređivački nastrojena ali mi je i to draže nego da zvuči tužno i razočarano. Jedna polovina mene osjeća olakšanje, ali je druga još uvijek tijesno pribijena uz okvir pun malenih ali oštrih igli...

View more

515. DIO
Nisam sigurna da li da nastavim ali mi jedan dio mozga koji je još uvijek koliko – toliko u funkciji govori da moram već nekako obuzdati tu Alvarovu njuškavost. Čas razmišljam o tome kako sam obećala mami da ću trenirat taj vražji fudbal, a čas i o Jamesovom ostamostaljivanju koje su spominjali i on i prokleti mu očuh. Ne mogu sve tek tako prepustiti igri slučaja. „..tijesno je povezan sa mojom prošlošću, okej?“
Odjednom, lice mu postaje još zbunjenije, imam osjećaj da će mu se razliti poput plastelina na vatri.
„Pr..“
„Da, prošlošću“, završavam za njega jer imam osjećaj da on sam to ne bi uspio u skorije vrijeme. Izmiče glavu unazad i sve više podiže obrve kao da hoće da uzleti pomoću njih. Ne mogavši više da ga gledam, ustala sam te krenula da se sklonim negdje i nazovem Jamesa ali me je ovaj uhvatio za ruku i okrenuo ka sebi.
„Valerija, o čemu pričaš?“ Glas mu je pun nevjerice. Sad još sigurno misli da sam to slagala kako ne bi ništa rekao direktoru.
„To što si čuo.“
Potvrđuje moje sumnje od maloprije te počinje da odmahuje glavom.
„Alvaro, ako hoćeš vjeruj mi, a ako..“
„Valerija kako će on pobogu biti upleten? Koliko je godina uopšte imao tad? On je..“
„Čekaj čovječe!“, prekidam ga te izvlačim ruku iz njegovog stiska. „Njegov očuh je upleten, okej? To je sve što ti mogu reći.“ Vlastiti jezik me peče zbog upravo izgovorenih riječ. Šok mi je udario u glavu, definitivno.
’Ma udario je tebe doktor nečim u glavu odmah na porodu’,glasić komentariše i koluta očima dok preneraženo posmatra cijelu situaciju.
Ja se za korak – dva približavam Alvaru i gledam oko nas kako bih se uvjerila da nema nikog u blizini. Dovraga, već su svi na treninzima, i James je trebao da održi svoje. Čini mi se da bi mogao izgubiti posao i bez Alvarove pomoći.
„Da to ni slučajno nisi nikome rekao..“, šapućem mu sa glasom punim opreznosti koje mi je maloprije itekako nedostajalo. Zuri u mene svojim još uvijek nepovjerljivim krupnim plavim očima, a ja se odmičem i duboko uzdišem kao da sam deaktivirala bombu. Bez riječi se udaljavam i okrećem Jamesov broj ali se on ne javlja. Dovraga!

---

James P.O.V.

---

Dlanovi su mi mokri kao da iz volana curi nekva prokleta tečnost, a oči me već bole od silnog zvjerkanja i praćenja pogledom. Ulazim u podzemno parkiralište nekakve ogromne zgrade, čini mi se poslovnog objekta s nadom da ću kada tamo uđem ponovo moći vidjeti crno auto koje jurim već barem 15 minuta ali ostajem prokleto razočaran. Zakleo bih se da je ušao ovdje! Ugasio sam auto te izletio iz njega odmah počevši da trčim okolo i tražim ga ali sve što sam mogao da vidim bio je samo ogroman broj skoro istih auta, poredanih u kolone..nigdje nikoga.
„Je*em ti!“, prosiktao sam bijesno udarivši nogom od pod. Ne mogu vjerovati da mi je utekao. Naslonio sam se leđima na auto te zabacio glavu unazad, ruke stavio u, od nervoze, oznojenu kosu i duboko uzdahnuo. Napetost me toliko protiska u grudima da imam osjećaj da će mi raspuknuti. Umakao mi je za dlaku..

View more

514. DIO
Napokon sam došla do Bernabeua i jedva sam dočekala da uletim u njega po prvi pogled gledajući na tu ustanovi sagrađenu uglavnom od stakla kao utočište..Želim da uzmem mobilni i nazovem Jamesa kako bih vidjela da li je dobro ali mi se ruke tresu, ne postoji prokleta šansa da ih kontrolišem. U meni se ponovo javlja odvratna potreba da plačem, čak me i oči peku ali suza nema. Proklete bile, zašto se pojavljuju samo kad je James u pitanju? Bespomoćno sam sjela na bijele stepenice te stavila glavu među ruke u pokušaju da se urazumim i dođem sebi. Cijelo tijelo mi se trese i mislim da sam još uvijek u nekoj vrsti transa i šoka, plašim se kakva ću tek da budem kada postanem u potpunosti svjesna svega.
Nečiji koraci me tjeraju da podignem glavu te odmah primijetim glatku i usijanu crnu kosu dečka koji nervozno ide niz hodnjik i uopšte me ne konta. Još sam mislila da su on i njegovi pritupi stavovi jedino loše što mi se može dogoditi večeras.
„Alvaro..“, bezvoljno izgovaram njegovo ime i on se okreće kao da sam uzviknula ’bomba’.
„Valerija.“ U istov rijeme zvuči i uplašeno i ljutito i nervozno, i sam to primjećuje pa se pokušava unormaliti ali mu ne ide. Suosjećam se sa njim.
„Jesi li bio kod direktora?“ Maksimalno sam direktna,a on maksimalno izgubljen tako da prestavljamo kombinaciju iz snova.
„Nisam..još.“, odgovara mi poput nekog plemića sa uvrijeđenim ponosom dok sa rukama u džepovima ide ka meni. Na licu samo što mu ne piše ’ponos crashed’. Da, da, to je taj već drugi put spomenuti ponos koji je neizbiježan kod svakoga, a posebno muškaraca. „Zašto vam to treba?“, pita me i zaustavlja se odmah ispred mene, ali ga ja samo ignorišem. Nije mi ni do čega, a kamoli do rasprave s njim. Želim da znam gdje je James i ma koliko to čudno zvučalo nije me briga ni ako me izbace sa koledža. Trenutno se odvijaju mnogo gore stvari i situacije. „Valerija?“
„Alvaro, pusti me molim te!“, brecnula sam se i na taj način ga natjerala da se izmakne za jedan korak.
„Znao sam da ćeš biti ljuta na mene.“
„Nije uopšte stvar u tebi, okej?!“
„Nego u čemu je?“
Ponaša se kao malo dosadno dijete kome se nikako ne može dokazati da ulošci nisu nešto o čemu bi trebalo da mu se priča.
„Nije bitno!“
„Zaista ću otići tamo!“, prijeti mi i malo mi fali da vrisnem. Mislim da sam na ivici suza, sve mi se skupilo...
„Ma idi bestraga!“, vrisnula sam i ponovo spustila glavu. Cijelo tijelo mi se trese, u grču sam, malo fali da mi se sve oduzme. Pobogu prije samo nekolika trenutka sam ga vidjela..vidjela sam ga..„Alvaro, a da jednostavno prestaneš da se petljaš ondje gdje ti nije mjesto?“, pitam ga nakon nekoliko trenutaka šutnje i njegove zbunjenosti mojom nezainteresovanošću. „Nemaš pojma ni o čemu i Jamers za mene nije samo trener..“
Prekida me.
„Nego ti je i dečko, to sam uspio da shvatim“, zaključuje i koluta očima, ja se uzmičem unazad ka višim tvrdim i hladnim stepenicama.
„Nije mi ni dečko. On je osoba koja..“

View more

513. DIO
Ne mogu da mu vidim prokleto lice u potpunosti. Sada samo mogu vidjeti sliku njegovog odvratnog keza čiji sam zvuk mogla da čujem tokom cijelog traumatičnog događaja..i tokom svih prokletih godina u snovima, ali i na javi. Proganjao me je i kad nije bio tu i evo sad ga vidim u potpunom, stvarnom izdanju..šokiranost mi struji tijelom, ježi ga, ledi, pretvara u gomilu ustreptale kože, kostiju i mesa, zapušuje mi uši..osjećam se da gubim tlo pod nogama. U pozadini čujem ostale automobile, Alvara..au, ne..Alvaro nije tu, možda čak i James, više nisam ni sigurna ali se osjećam kao da sam uokvirena nekakvom nevidljivom kupolom u kojoj se nalazim zajedno i jedino sa tim prokletnikom. Zar je moguće da je to on?
„Pa č..“, napokon raspoznajem tek početak Jamesove rečenice koja biva prekinuta u trenutku kada onaj napokon mijenja svoj položaj, počinje da se kreće i ulazi u auto. „Proklet bio!“, James sikće kroz zube, a zatim skreće pogled ka meni. „Idi na stadion, negdje gdje ćeš biti najsigurnija i čekaj me!“, naređuje mi, a ja pokušavam da dođem sebi dok je još vrijeme.
„Gdje..“, tek što sam to uspjela izustiti on se odmakao od mene te uletjeo u svoje auto. „James!“ Posljednje atome snage sam iskoristila da uzviknem njegovo ime ali bez previše uspjeha jer je auto već bilo u pokretu..baš kao i od onog manijaka. Pa nije valjda..„James!“, ponovo ga zovem i čak uspijevam i da potrčim ali se zaustavljam u trenutku kada gotovo gubim ravnotežu na samoj ivici trotoara. Mislim da me je trećina sekunde spasila od presovanja od strane munjevitih automobila koji neumorljivo prolijeću i utiču baš kao i dva koja me trenutno najviše zanimaju. Stavila sam obe ruke u kosu i stisnula oči ispuštajući bolan zvuk koji je bio u tom trenutku jedini način da se riješim barem desetine onoga što se skupilo u meni. Pa pobogu..
Potpuno nesposobna da više bilo šta pokopčam i smislim odlučila sam otići na stadion i barem jednom u životu poslušati Jamesa s nadom da će ga to vratiti živog i zdravog nazad meni. Pa zaboga taj čovjek me je..silovao me je dovraga! Zar je toliko lud da krene za njim? Šta ako mu nešto učini? Odjendom počinjem biti više uspaničena zbog toga nego činjenice da me je taj prokletnik ponovo pronašao..činjenice da sam ga vidjela po drugi put u životu nakon pune četiri godine..Jedva se pomijeram i stalno gledam oko sebe kako bih se uvjerila da bi se našao neko ko bi me pridržao u slučaju da se srušim ali i nisam baš okružena sa mnogo ljudi. Nastavljam da se krećem dok mi pred očima bljeska kombinacija odurnih prizora iz prošlosti, poruka, sjenka sa druge strane ulice..sve djeluje kao horor..sve djeluje tako nestvarno i jedino mi preostaje da se nadam da je ovo samo još jedna noćna mora u nizu. Da, sigurno je to.
’Dobro došli u moju igru..’ Šta to dovraga znači? I on dakle zna za igre? Da li to znači da poznaje Jamesa? Ili ovaj poznaje njega? Pa pobogu to je isti vrag..više ne mogu ni da razmišljam normalno..

View more

512. DIO
„Alvaro, Gerard će saznati...“ U Valerijinom glasu osjetim ogromnu količinu uspaničenosti te zaključujem da ima debeo razlog zbog kog se plaši da bi njen očuh mogao saznati za nas dvoje. Šta je u tome toliko loše? Kada bi ona željela da budemo u vezi sve bi bilo milion puta lakše.
„Žao mi je Valerija ali ovo mora prestati“, Alvaro joj govori ne skidajući pogled s mog, a ja ne mogu da se suzdržim te ga hvatam za majicu i pribijam uz kameni zid. On ispušta bolan zvuk pri udarcu leđima te me ponovo vraća u prošlost. James, zaustavi se...pokušavam da kontrolišem samog sebe, ali ni ovaj ne ostaje ravnodušan te me pokušava odgurnuti od sebe gužvajući mi majicu. Usred toga me prekida Valerijin glas.
„James...James, moraš vidjeti ovo.“
„Valerija ne petljaj se!“, upozoravam je u trenutku kada Alvara ponovo sasvim prislanjam uza zid ali me on iznenada udara šakom.
„Bolesniku jedan!“, dere se, a ja iznervirano pomijeram vilicu lijevo-desno te podižem ruku sigurniji nego ikad ali me u njenom daljem pomijeranju prekidaju prsti obamotani oko moje mišice.
„Valerija makni se!“
Mogu joj u samo jednoj sekundi otrgnuti ruku ali se plašim da bih i nju mogao povrijediti. Onaj iskorištava trenutak te me odguruje oko sebe i suče rukave očito spreman za borbu. Želim da krenem ka njemu ali Valerija staje ispred mene i podiže moj mobilni. Lice ne da joj je blijedo nego bijelo.
„Pročitaj molim te...“
Iznervirano prolazim rukama kroz kosu i shvatam da onaj već odlazi na stadion. Reće vražjem direktoru. Dobiću otkaz...Valerijini će saznati...ona će možda biti izbačena.
„Dovraga Valerija!“, govorim dok udaram nogom od pod ali ona nastavlja biti uporna s prookletim mobilnim. Otrgnuo sam joj ga iz ruke i pročitao poruku u koju sam maloprije želio ući.
*Možda je ti imaš sada ali sam je ja imao prvi...prvi sam je dodirnuo...prvi sam je osjetio...Ja sam onaj kog će pamtiti cijelog života pa makar i kao svog silovatelja. Pozdrav sa druge strane ulice.*
Ruke mi se od nepozvanog osjećaja tresu i osjećam kako me obliva ogroman val znoja. Pratim Valerijin bezlični, ukočeni pogled zaustavljen na...je*enoj drugoj strani ulice gdje vidim čovjeka naslonjenog na crno auto...zbog ostalih vozila ali i osjećaja da gorim kao i njegovog prokletog šešira ne mogu da mu dobro vidim lice ali jasno primjećujem zlobni osmijeh koji mu se rasplinjuje po njemu. Stiže mi još jedna poruka, a ja sve čvršće stišćem mobilni te samo čekam trenutak da raspukne.
*Dobrodošli u moju igru ;)*

---

Valerija P.O.V.

---

Zurim u Jamesove prste koji se sve više grče oko malene spravice koja je trenutno, zajedno sa sadržajem koji prikazuje, kriva za to što mi se noge tresu kao dva pruta. Ako bih morala reći zbog čega tačno ne bih mogla jer...prosto, ajmo se samo zaustaviti na tom ’jer’. Ponovo vraćam pogled na sjenku čovjeka koji me u tom trenutku podsjeća najviše na demona...demona koji me je uništio i sada se kezi na samo nekoliko metara od mene...Baš kao ni onu noć...

View more

511. DIO
..pa ga vadim iz džepa i shvatam da imam poruku sa skrivenog broja. Taman kada sam krenuo da je otvorim za oko su m zapale dvije osobe na park..
„Je*em ti!“, prosiktao sam udarivši rukom od volan te brže-bolje tražeći način da parkiram automobil. Pa da li njoj neko prijeti pištoljem da će je ubiti ako me samo jedan jedini prokleti put u životu posluša! Ne mogu da ih čujem ali vidim pederskog kretena koji se uvija oko plavuše čije lice ne mogu da vidim ali zato mogu da predvidim njegove namjere. Ruke mu lelujaju oko njenog tijela i samo čekam trenutak kada će je zgrabiti i..ne usuđujem se da dovršim jer ću onda zaista da poludim i učinim ono što ne bih trebao. Ne mogu da nađem vražje mjesto gdje bih mogao da zaustavim auto, a on joj je sve bliže i samo što je ne poljubi. „A daj Valerija..“, iznervirano mrmljam jer ga ona ne odguruje od sebe i na kraju samo tako gasim auto i izlijećem iz njega. Preko ramena od onog kretena se susrećem sa plavim pogledom koji povećava raspon i dostiže svoj maksimumu trenutku kada hvatam Alvara za zadnji dio njegove kragne te ga povlačim ka sebi odgurujem od nje.
„James!“, Valerija uzvikuje ali je ja ignorišem te sa stisnutim zubima i šakama gledam onog ljigavca ravno u oči. Ponovo mogu osjetiti vlastiti puls..želi da probije prokletu kožu.
„Makni se od nje već jednom!“ Glas mi puca i izaziva vibraciju čak i u mojim ušima ali on ne djeluje uplašeno, baš naprotiv.
„Ja bih to trebao tebi reći.“
Glas mu je u odnosu na moj slabašan i to mi daje do znanja da bih ga mogao slomiti u svakom trenutku ali ne smijem..dovraga ne smijem. Prošlost mi neprestano dolijeće u misli i podsjeća me na događaj zbog kog nikako prokleto ne smijem ponovo podići ruku na nekoga.
„Bolje ti je da začepiš!“, prijetim mu sa stisnutim zubima i osjećam kako mi lice plavi od ljutnje i bijesa koji su me obuzeli.Mogu da osjetim kako me Valerija hvata za ruku ali je ja uporno odgurujem. Prokleto sam ljut i na nju jer me em ne sluša em mu dopušta da se vrti oko nje poput izgladnjelog vuka.
„Kako ne razumiješ da ja imam mnogo bolje razloge da tebi prijetim?“, idiot me pita dok se kreće ka meni i čini mi se izaziva me. Odlažem mobilni na auto pored nas te mu se unosim u lice.
„Ti da meni prijetiš?“
„Joj James..“, Valerija iza mene izdiše-uzdiše,a ja je ignorišem baš kao što i ona ignoriše moje zahtjeve.
„Mhm..“, onaj samouvjereno podiže glavu. „Jer znaš šta ću sada uraditi?“
„Alvaro, ne..“, Valerija se ponovo oglašava i to mi daje do znanja da zna šta ovaj planira reći.
„Reci!“, ja idem u suprotnost dok mu se sve više približavam. Sada imam takav položaj da bih glavom mogao razbiti njegovu ali ponovo koristim sve napore kako bih se kontrolisao.
„Otići ću na Bernabeu, pa do direktora pa ću lijepo da joj kažem za tvoje nastrane sklonosti koje imaš prema fudbalerkama“, prijeti mi i ja znam da je to itekako ostvarljivo, a biće još ostvarljivije ako mu unakazim prokleto ljigavo lice. Sve teže dišem i shvatam da sam na ivici. Razbiću ga.

View more