'' Najviše sam voleo ići sa njom na utakmicu, jer navijala je od srca. Bila je baš pravo huliganče. Psovala je su'ca, trošila i poslednji atom snage za još jedan aplauz, vrisak, pesmu.. za još jednu podršku. Skakala je i po kiši, ni borbe se nije plašila, šta više tu je bila najjača. Svakom je uzvraćala ako bi joj dirao klub, a ja sam uvek naravno branio nju, nisam dao nikome da je dira. Baš zato što je jedinstvena. Posle svakog poraza smo zajedno plakali, a nakon svake pobede slavili uz pivo sa ortacima, uz pesmu. Nije je bilo sramota toga kao što bi bilo druge cure, jer ona je baš tada sijala od sreće, tada je njen osmeh bio najlepši. Tada bi obukla moj duks, skakala i pevala one naše navijačke, svaku koje se setila. I ja sam bio srećan, i zbog kluba, i zbog pobede, ali još više jer nakon toga, sedmicu dana mirišem na nju. I zato ne grešim što bodrim taj tim, jer na onaj datum smo možda izgubili utakmicu, ali ja sam dobio nju, jednu opasnu huliganku. I zato taj datum pamtim.