Kada sam se i najmanje nadala da cu upoznati nekog ko ce mi iz korijena promijeniti zivot, upoznala sam. Upoznala sam njega koji je ucinio toliko dobrog da bi se sve lose zaboravilo, i zaboravila sam. On je neko ko je mogao da me nasmije i kada to ne zelim, kada mi nije bilo do zivota, bio je tu. Nedostaje mi sve to, nedostaje mi najvise onaj osjecaj koji sam osjecala dok sam bila sa njim, onaj osmjeh, one poruke u sitne sate, sve mi to puno nedostaje. Ima puno uspomena, koje cuvam i ne dam ih nikom, to je jedino sto mi je ostalo. Voljeli smo se, jakoo, bas jakoo. Zavideli su nam mnogi, zbog toga valjda i nismo vise zajedno, u nase zivote usle su osobe koje nisu vredne toga, ni nase ljubavi, osobe koje su nam unistile sve sto smo imali, a imao je on mene a ja njega. Pomiricu se ja sa tim da nismo vise zajedno, bar se nadam, bio je moje sve, a sada samo stranci, i mozda sve moze da se resi ali ne da taj ponos i inat taj PROKLETI PONOS.