Mislila sam da ce biti drugacije. Tako sam se nadala da ces uvijek biti tu za mene kao sto rece, da ces me voljeti bez obzira za mene, da me neces razocarati, da ces se samnmom smijati i plakati. Nista od toga izgleda. Izgleda da ste svi gledali moju povrsnost. A nitko dusu. Jest da znam biti odvratna, ali prema nekim ljudima znam biti dobra, ma najbolja. Tebi sam to i dokazala, ali tebe nije zanimalo, tebi su vazniji svi ostali.
"Onaj osjecaj kad ti toliko fali...toliko nedostaje..osjecaj kad pozelis da mu se javis da pisete o svemu..da se vrati na ono nesto 'vase'..kad pozelis da ti se javi a znas da od toga nema nista. Kad napises veliki roman krenes poslat i onda se samo sjetis da njemu nije stalo da ce samo procitat mozda obrisat mozda ostavit..a znas da nece odgovorit.. Znas kako bole ovi osjećaji.. "
I jednostavno, ne znam sta se dogodilo. Zasto smo se ovoliko udaljili jedno od drugog. Je li daljina kriva, ili mi, jer su nam srca prazna a duše hladne. Zar je moguće? Sjećaš li se prije, kako smo se voljeli? Kako smo se zezali, smijali zajedno, radovali, kako smo bili uvijek tu jedno za drugo. Sjećaš li se onih naših glupih svađa, uvreda i tužnih stvari koje smo zaboravili? Sjećaš li se kada sam uvijek bila tu uz tebe, nikad te nisam napuštala. I sta god mi se događalo uvijek sam pitala za tebe. UVIJEK! Nije mi bilo svejedno kada plačeš ili kada te nešto razljuti. Sjećaš li se toga svega? Izgleda da više ništa od ovoga neće postati stvarnost. Mislila sam da me nikada neces ostaviti, da ces i ti uvijek biti tu. Mislila sam da vrijediš, ali izgleda da sam se prevarila. Svi ste isti.
Pa ono ljenčarenje, spavanje do 9 i onda na plažu, probat dobit malo boje jer svake godine dodem doma bijela ko sir, jedino nekad opetkotine dobijem. Ic u grad i tamo ludovat, nazderavat se i tako. A onda u Zagrebu ic s Dorom i Bikickom svaki dan van.