⚜️ Sportisti BiH ⚜️

🌹 R U Ž A 🌹
⚫ TRINAESTI DIO ⚫

---

Nakon što sam saznao vjest koja će mi možda promjeniti život nazvao sam Juliana. Samo on zna gdje je ona sada. "Gdje je Emina?" - stavio sam ruku na kuk hodajući gore-dole. "Šta planiraš uraditi?" - već sam osjetio zabrinutost u njegovom glasu. "Nema svadbe. Gdje je Emina?" - postajao sam nervozniji. "U jednom od mojih stanova u Parizu. Adresu ću ti poslati u porici." Prekinuo sam, pa brzim korakom stigao do auta. Vozio sam nenormalno brzo. Želio sam to sa njom rješiti što prije. Ne mogu više ni da dišem bez nje. Rukom sam odvezao čvor kravate, pokušavajući doći do zraka. Nakon pola sata stigao sam na aerodrom. Nisam ništa ponio osim pasoša i nešto novca kojeg sam već imao u novčaniku. Trčao sam kroz masu ljudi. Stigao sam pred jedan pult, malo je falilo da proletim kroz njega. Iako sam kasnio pustila me gospođa da prođem. U avionu nisam znao šta ću od sebe. Lupkao sam prstima po sjedištu i cupkao nogom. Mislim da sam od ovoga postajao još nervozniji. Naslonio sam glavu na sjedište pokušavajući zaspati. Čuo sam glas koji je javljao da smo stigli. Provukao sam se kroz gužvu. Trčao sam sve dok nisam naišao na neku magistralu. Stopirao sam taxi, a adresu sam pročitao iz poruke. "Žao mi je gospodine, ali ja ne mogu dalje. Na putu su neki radovi." Pogledao sam kroz prozor. Novac sam mu brzo dao, pa izletio iz auta. Trčao sam između kamiona i bagera dok su radnici galamili za mnom. Nisam se obazirao. Uletio sam u dvorište. Pokušao sam vidjeti kroz prozor nešto, ali bezuspješno. Zastori su bili tamniji. Udarao sam po vratima. "Emina! Emina!" Kucam već pet minuta. Niko ne odgovara. "Otišla je kod jedne gospođe u onaj dom." Ugledao sam jednu stariju gospođu koja je prstom pokazivala u pravcu velike zgrade. "Hvala vam!" Opet sam potrčao. Zgrada je hvala Bogu bila blizu. To je bio studentski dom. Jedan čovjek mi je pokazao gdje se nalaze. Pokucao sam, a zatim mi je ljubazni glas rekao da uđem. Otvorio sam vrata i napokon ugledao nju. Onako iznenađenu i zbunjenu. "Izvinite što smetam. Emina mi treba hitno." - pogledala me ubojitim pogledom. "Ne treba tebi Emina. - uzvratila je oštro i ljuto. "Sama si ovo tražila." Došao sam do nje i povukao je za ruku. Pa sam je prebacio preko ramena. Držao sam je kao vreću. "Seade pusti me. Jesi ti normalan?" Nosio sam je kroz hodnik, dok su iz svake prostorije virile radoznale glave. Djevojke su se nešto sašaptavale. "Spusti me svi gledaju u nas." - promeškoljila se jače nego do sada. "Sad' igramo na moj način. Dosta je bilo ove boli." Nosio sam je tako sve do stana. Znao sam da će ako je pustim prvom prilikom pobjeći. Ušli smo u stan, pa sam je spustio. "Šta je s tobom?" - oboje smo pogledali u ključeve koje smo maloprije spustili. Uzeo sam ih za dlaku prije nje. "Neće moći." - probala je pobjeći pored mene, ali sam je uhvatio. Zaključao sam vrata. Ključ sam izbacio kroz otvoren kuhinjski prozor. "Nisi normalan". - počela me udarati. "Niko ne ide nigdje dok ne rješimo ovo".

View more