⚜️ Sportisti BiH ⚜️

OD MALENA ZA SVA VREMENA

---

ČETRDESET I DRUGI DIO
- Večeras je večera kod Nedima i Aide? Upitao je dok je pokušavao pronaći torbu za trening.
- Da!
- S kim Faruk dolazi?
- Sa Adom i Nejrom. Pružila sam mu torbu.
- Pronašla si je!
- I ti bi da je nekada ostaviš na mjesto.
- Ma blago meni kada imam tebe.
- Volim te!
- Volim i ja tebe! Začulo se ispred kuće. Spremila sam se i krenula. Stigla sam do prodavnice sa okvirima za slike. Na izlazu sam se s zakačila o nečije rame.
- Izvinite!
- Anida? Okrenula sam se na spomen svog imena.
- Aleme!
- Nismo se dugo vidjeli. Udala si se?
- Jesam, za Muhameda. Podigla sam ruku sa prstenom potvrđujući svoje riječi.
- Imaš li vremena za šetnju?
- Imam! Nije se nimalo promjenila. Sada je još lijepša. Volim je, a ne mogu joj priznati. Njeno srce kuca za Muhameda. Otišao sam od nje na neko vrijeme ne bi li je zaboravio, ali samo mi je još više nedostajala. Drago mi je što je sretna, pa makar iako ja nisam dio te sreće.
- Anida jesi li ikada voljela, a da ti ta osoba nije uzvratila ljubav? Pitao sam je dok smo sjedili na klupi.
- Mislila sam da me Muhamed ne voli, pa mu nisam govorila svoje osjećaje. Ispostavilo se da je i on bio u istoj situaciji. Zbog toga mislim da trebamo priznati nekome da ga volimo, jer možda baš ta osoba osjeća isto. Ponekada trebamo biti hrabri. Hrabre sreća prati. Pa iako ta osoba ne misli isto o nama, barem znamo da smo probali. Znamo na čemu smo. Nećemo se pitati šta bi bilo kad' bi bilo.
- Onda ti moram nešto reći. Pogledala me zbunjeno onim plavim očima. Očima koje bi otopile svaki snijeg. U kojima gledam odraz svoj. Ljubav? Je li smrtonosna bolest ili joj ipak ima lijeka?
- Reci!
- Volim te! Ustala je i nastavila zbunjeno da me gleda.
- Moram ići. Uzela je svoju tašnu i otrčala.
- Anida, čekaj! Zašto se čudim njenoj reakciji? Sve je ovo već bilo ovako zamišljeno u mojoj glavi. Isti glumci, sa tužnim krajem. Sjela sam u auto. Bijesno sam udarila u volan.
- Zna da volim Muhameda. Nije trebao ni pokušavati. Pogledala sam u sliku pored sebe.
- Volim te! Tiho sam prošaptala. Začula sam jaki zvuk sirene. Pogledala sam ispred sebe na semafor. Crveno je odavno prošlo. Nakon par minuta vožnje stigla sam kući da se spremim. Muhamedu sam poslala poruku da ću ja ranije kod Aide.
- Stigla si! Zagrlila me čvrsto, kao da je znala da mi je to sada potrebno.
- Gdje je Muhamed? Pitao je Nedim nakon što mi je i on udijelio svoj zagrljaj.
- Na treningu je, pa će malo kasniti.
- Idem ja dovršiti nešto za večeras. Uvijek je znao kada nas treba ostaviti same.
- Kako si ti? Stavila sam joj ruku na stomak.
- Super, miran je. Nakon što sam joj prepričala današnji događaj i ona je isto reagovala. Nedugo nakon toga stigli su i ostali, samo Muhameda nije još bilo.
- Moram vam nešto pokazati. Ustala sam da uzmem sliku, ali mi je ispala iz ruku. Staklo se razbilo.
- Anida jesi li dobro? Uhvatio me Nedim.
- Dobro sam. Zazvonio mi je mobitel.
- Jeste li vi gospođa Bešić?
- Da!
- Primite moje saučešće...

View more