Mkt gdje je tak nastavak?
OD MALENA ZA SVA VREMENA
ČETRDESET I TREĆI DIO
- "Primite moje saučešće, vaš suprug je mrtav." Ove riječi su mi odzvanjale u ušima. Sigurno je pogriješio, ali rekao je "gospođa Bešić." Skupila sam snage da se okrenem prema njima.
- "Anida šta se desilo?" Ado je stao pored mene. Organ sa lijeve strane kao da je usporavao. Osjetila sam jaku bol u tom prijedjelu. Zadnje čega se sjećam bilo je dozivanje mog imena od Adine strane.
- "Nosim je u bolnicu." Rekao sam, a potom je i uzeo u naručje.
- "I mi idemo tamo." Dobacio je Nedim. Smjestili smo Anidu u sobu. Čekali smo ispred da se probudi. Stigli su Meho i Nermina. Nervoza se osjeti u zraku. Prišao nam je policajac. "Vi ste porodica Muhameda Bešića?" Potvrdili smo, a onda je dodao: " Muhamed je mrtav."
- "Mama!" Uzviknuo je Faruk, jer je Nermina pala u nesvjest.
- "Kako znate da je to naš Muhamed?" Možemo li ga vidjeti?" Meho je postavio bujicu pitanja u sekundi.
- "Tijelo nije pronađeno. Pronašli smo samo njegov automobil. Pored njega je bilo puno krvi. Nije mogao puno izdržati sa toliko izgubljene krvi." Svi su ostali njemi na njegove riječi. Ušao sam u Anidinu sobu. Spavala je.
- "Anida!" Otvorila je oči i pogledala me pogledom od kojeg mi se srce istopilo. Htio bi da joj mogu reći da su pogriješili.
- "Gdje je Muhamed?" Uspravila se i krenula čupati sve stvari koje su joj doktori zabili u ruku.
- "Žao mi je!" Zagrlio sam je.
- "Ne, ne, ne." Nakon što sam je uspio smiriti odveo sam je kući.
- "Idem nazvati mrtvačnicu." Bolnim glasom je rekao Meho. Koliko god bio jak na njemu se primjetilo da se lomi.
- "Ja idem do mjesta gdje se desila nesreća." Ustao je Faruk i krenuo za njim.
- "Dosta više! Zašto pričate kao da je Muhamed mrtav. Nisu pronašli tijelo." Zaderala sam se na njih, pa sam napustila tu prostoriju koja me gušila.
- "Idem ja za njom." Ustala je Aida.
- "Neka je malo same." Znao sam da treba malo vremena da razmisli o svemu. Izašla sam na balkon. Balkon na kojem smo provodili najviše vremena. Dirala sam svaki dio. Znam da su tu nekada bile njegove ruke. Mjenjala bi se s njim samo da ga još jednom vidim. Da mu kažem da ga volim. Jedva sam disala. Zraka mi je ponestajalo. Srce je preskakalo taktove. Kako će biti ispravno kada mu fali pola. Više nikada neće normalno kucati. Zauvijek će ostati ta praznina. Samo ne znam koliko ću ja izdržati sa tom boli...
ČETRDESET I TREĆI DIO
- "Primite moje saučešće, vaš suprug je mrtav." Ove riječi su mi odzvanjale u ušima. Sigurno je pogriješio, ali rekao je "gospođa Bešić." Skupila sam snage da se okrenem prema njima.
- "Anida šta se desilo?" Ado je stao pored mene. Organ sa lijeve strane kao da je usporavao. Osjetila sam jaku bol u tom prijedjelu. Zadnje čega se sjećam bilo je dozivanje mog imena od Adine strane.
- "Nosim je u bolnicu." Rekao sam, a potom je i uzeo u naručje.
- "I mi idemo tamo." Dobacio je Nedim. Smjestili smo Anidu u sobu. Čekali smo ispred da se probudi. Stigli su Meho i Nermina. Nervoza se osjeti u zraku. Prišao nam je policajac. "Vi ste porodica Muhameda Bešića?" Potvrdili smo, a onda je dodao: " Muhamed je mrtav."
- "Mama!" Uzviknuo je Faruk, jer je Nermina pala u nesvjest.
- "Kako znate da je to naš Muhamed?" Možemo li ga vidjeti?" Meho je postavio bujicu pitanja u sekundi.
- "Tijelo nije pronađeno. Pronašli smo samo njegov automobil. Pored njega je bilo puno krvi. Nije mogao puno izdržati sa toliko izgubljene krvi." Svi su ostali njemi na njegove riječi. Ušao sam u Anidinu sobu. Spavala je.
- "Anida!" Otvorila je oči i pogledala me pogledom od kojeg mi se srce istopilo. Htio bi da joj mogu reći da su pogriješili.
- "Gdje je Muhamed?" Uspravila se i krenula čupati sve stvari koje su joj doktori zabili u ruku.
- "Žao mi je!" Zagrlio sam je.
- "Ne, ne, ne." Nakon što sam je uspio smiriti odveo sam je kući.
- "Idem nazvati mrtvačnicu." Bolnim glasom je rekao Meho. Koliko god bio jak na njemu se primjetilo da se lomi.
- "Ja idem do mjesta gdje se desila nesreća." Ustao je Faruk i krenuo za njim.
- "Dosta više! Zašto pričate kao da je Muhamed mrtav. Nisu pronašli tijelo." Zaderala sam se na njih, pa sam napustila tu prostoriju koja me gušila.
- "Idem ja za njom." Ustala je Aida.
- "Neka je malo same." Znao sam da treba malo vremena da razmisli o svemu. Izašla sam na balkon. Balkon na kojem smo provodili najviše vremena. Dirala sam svaki dio. Znam da su tu nekada bile njegove ruke. Mjenjala bi se s njim samo da ga još jednom vidim. Da mu kažem da ga volim. Jedva sam disala. Zraka mi je ponestajalo. Srce je preskakalo taktove. Kako će biti ispravno kada mu fali pola. Više nikada neće normalno kucati. Zauvijek će ostati ta praznina. Samo ne znam koliko ću ja izdržati sa tom boli...
