⚜️ Sportisti BiH ⚜️

OD MALENA ZA SVE VREMENA

---

DVANAESTI DIO
Stigli smo u naše naselje.
Moje najdraže mjesto.
Mjesto iz bajke,koje je poznato po našim ludorijama.
Ali to je bilo davno,sada smo ljudi.
Danas smo se ponašali kao potpuni stranci.
-Poznato?Njegov glas me trznuo iz razmišljanja.
-Naravno!Otvorila sam vrata udahnuvši svijež zrak.
Nakon par minuta šetnje stigli smo pred naše kuće.
-Neko sada živi ovdje?Tiho sam upitala.
-Da!I on je odgovorio nekako tužno.
Razgledavali smo svaki detalj prisjećajući se najljepših dana.
-Dođi!Povukao me za ruku.
-Gdje ćemo?Upitala sam radoznalo.
Ništa nije govorio,ali čim smo stigli na zacrtanu lokaciju dobila sam odgovor.
-Muhamede jesi li to ti?Upitao je dedo Alija.
Dedo Alija je uvijek bio uz nas.
Brinuo se o nama i čuvao nas kada bi roditelji išli na posao.
Sva djeca su ga voljela.
U dugim zimskim noćima dosta nas djece posjećivalo bi dedu Aliju.
Svi bi se okupili oko peći,a on bi nam pričao priče.
Svaki put bi stao na najzanimljivijem djelu.
-Ja sam!Odgovorio je Muhamed na već postavljeno pitanje.
-Uđi sine!
-Doveo sam nekoga dedo.
Proćurila sam iz ograde.
Dedo Alija me gledao par minuta.
-Anida kćeri,jesi li to ti?
Potvrdno sam klimnula glavom potrčavši mu u zagrljaj.
Suze radosnice su već odavno klizile niz moje lice.
Sjeli smo i razgovarali o svemu.
Sjećanja su čudo.
U čovjeku probude nešto posebno,poželiš opet otploviti u djetinstvo.
-Da li ste se vi vjenčali?
Oboje smo spustili glave.
-Nismo!Tiho sam rekla.
-Ima vremena djeco moja.Vjenčat ćete se aBd.
Na ove njegove riječi se Muhamed nasmijao,a ja sam opet spustila glavu.
Stigli smo opet pred naše kuće uz obećanje da ćemo opet doći u posjetu dedi Aliji.
-Da sjednemo ovdje?Upitao je Muhamed pokazujući rukom na klupu.
-Može!
Ponekad se ne mogu sjetiti događaja od prije dvije,tri ili pet godina,ali se mogu sjetiti i najmanjeg detalja iz bašte mog djetinstva:prve igračke,nestašluka,prvih drugara i prve ljubavi.
Nakon zadnje izgovorenih riječi je zastao.
Duboko udahnuo,a onda opet nastavio.
I dan danas,u svakom kutku moje duše,stoje urezani tragovi djetinjstva.Kasnije su nam uzeli sve.Naša polja,rijeku,proplanke po kojima se sada igraju neka druga djeca.Drugovao sam sa nestašnim leptirima.Moj hod po srebrenastoj mjesečini prepoznavali su i cvrčci,i mravi.Sretni su oni što znadoše uživati u djetinstvu.
-I meni nedostaje sve to.Ubacila sam se u njegov monolog.
-Često se sjetim djetinjstva i za njim tugujem.Žalim što nije bar malo duže trajalo.I sad prelistavam stranice djetinjstva,davno pisane,a tako svježe.Prođe tome podosta godina.Proputovah dosta,a hiljade kilometara noseći sa sobom odlomke djetinjstva.I dan-danas,u pauzama trke sa životom,zapljusne me val odbjegle sreće djetinjstva.Ali,samo na trenutak.I taj trenutak je dovoljan da mi udahne snagu,volju i maštu.Sve mi se čini da sam na tragu da ga ponovo sretnem.I stoga me strah da taj trag ne izgubim.
-Nećeš.Naše djetinjstvo je uvjek uz nas.Dok sam izgovarala ove riječi nisam ni primjetila da ga držim za ruku...

View more