⚜️ Sportisti BiH ⚜️

OD MALENA ZA SVA VREMENA

---

PEDESET I DEVETI DIO
Ja sam uživala u Nejrinim palačinkama, a Emir u svojoj voćnoj kaši. Udarao je kašikicom po kaši i više je toga završilo na njemu nego u njegovim ustima. Najljepše od svega je bilo vidjeti ga kako se smije dok lagano maše svojim malim nožicama i ručicama. Danas imamo zakazano kod doktora. U zadnje vrijeme nema apetita nikako i par dana je imao povišenu temperaturu. Spremila sam ga i krenuli smo. Čitavim putem se smiješkao. Bilo je lijepo gledati ga tako sretnog. Stvarno je lijepo vidjeti zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječije oči. Od djece možemo puno naučiti. Na primjer, koliko strpljenja imamo. Stigli smo pred bolnicu. Iako je vani bilo jako hladno pred samim ulazom me obuzeo neki čudni hladni zrak. Na recepciji su nas uputili na drugi sprat. Čekali smo ispred jer je kod doktora bio već neko. Primjetila sam da opet ima temperaturu. Strah me se svezao i nikako da ode. Još mrzim ovaj bolnički miris.
- " Sljedeći! " Čuo se glas starijeg doktora nakon što su se vrata otvorila. Iz te prostorije je izašao neki mladić, a mi smo ušli. Nakon pozdrava prešao je odmah na ono bitno. Što je još više probudilo moje sumnje.
- " Gospođo Bešić! " Nakon svega što smo prošli moje je ime krasilo njegovo prezime. Još kao klinka spajala sam to dvoje, a sve sveske su bile išarane njegovim imenom.
- " Prije par dana ste dolazili sa malenim. Uradili smo nalaze i... " Zastao je. Skinuo je naočale i obrisao oči. Potom je opet vratio naočale i u ruke uzeo vjerovatno Emirove nalaze.
- " Emir ima leukemiju. " Nisam se ni pomjerila. Samo sam nastavila gledati u njega. Nakon par minuta sam počela vrtjeti glavom uz izgovaranje riječi: " Ne, ne, ne. " Ustala sam i krenula prema Emiru koji se igra u jednom kutku bešike. Ovaj sprat je namjenjen za djecu. Bilo im je priušteno sve kao i kod kuće. Nakon par koraka srušila sam se.
- " Gospođo! " Dotrčao je do mene i uhvatio me za ruku. Pomogao mi je da sjednem. Te mi je u ruku dodao čašu sa vodom.
- " Kod djece oboljele od leukemije, na liječenje vrlo dobro reagira i do 80 % djece, koja s ovom vrstom postižu potpunu remisu i kasnije ozdravljenje. " Pokušao me umiriti, ali bezuspješno. Još je dodao kako je tek bolest na početku i da mu neće trebati puno da se izlječi. Za sve to lječenje potrebna je velika količina novca. Sa Emirom u rukama hodala sam gradom. Žurila sam da ga smjestim u topli krevet. Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje. Najvažnija mi je sreća i zdravlje ovoga malenog stvorenja. Smjestila sam ga u krevet. Brzo je zaspao. Nejra se vratila kući, ali nisam joj ništa govorila. Neću nikome ništa ni govoriti. Svi će htjeti da mi pomognu, a ja želim sama pomoći mome sinu. Velika je svota novca potrebna. Imam jedan dio. Posao sam zapustila od kako se desila ona svađa sa Muhamedom. Pokušat ću sve srediti i vratiti na početak. Želim ponovo stati na svoje noge. Sve za mog sina!...

View more

OD MALENA ZA SVA VREMENA

---

PEDESET I OSMI DIO
- " Anida šta se dogodilo? " Upitao je Ado preplašeno ustavši sa kreveta čim nas je ugledao.
- " Sada je sve dobro. " Ove riječi su izazvale još veću sumnju u Adi. Dala sam mu Emira pa sam sjela pored Nejre.
- " Odkuda on s tobom? "
- " Ado nije vrijeme za svađu. "
- " Što se desilo? Sada i mene plašiš? " Umiješala se Nejra. Pogledala sam u Muhameda. Klimnuo je glavom.
- " Došao sam do Anide danas, jer sam htio da razgovaramo. Svađala se sa Alemom. Krenuo je da je udari. Dobro je da sam bio tamo u tom trenutku. "
- " Taj luđak će mi platiti. "
- " Sredio sam već to. "
- " Želite li večerati? " Nejra je već krenula u kuhinju.
- " Ne, hvala ti. Želim samo ići spavati. "
- " Prije nego što odeš Ado i ja ti želimo nešto reći. " Uzeo je njenu ruku i osmijesi su im zaigrali na licu.
- " Trudna sam! " Vrisnula sam koliko sam bila u mogućnosti i zagrlila sam ih oboje.
- " Čestitam! "
- " Hvala! " Muhamed i Ado su razmjenili ove riječi kao da su kakvi stranci. Uspavala sam Emira, pa sam i ja otišla spavati. Zapravo pokušati zaspati. Ne znam kako više dalje. Oko mene su svi srećni. Ado i Nejra očekuju bebu, Nedim i Aida već imaju sinčića. Samo on i ja kao da smo dva svijeta različita. Uradimo jedan korak naprijed, dvadeset unazad. Zašto on jednostavno ne kaže nešto što bi riješilo ove moje sumnje. Pa da ga opet onako zagrlim. Kao da svih ovih godina nisam disala, a nakon onog zagrljaja nastavljam punih pluća. Koliko će taj rezervoar trajati. Hoće li biti dovoljan da izdržim do kraja. Ipak je umor bio pobijednik u ovoj igri. Kapci su se zatvorili. Utonula sam u snove. Jedino tamo sam bila iskreno sretna. Polako sam otvorio vrata. Spavala je. Pokrio sam je dekicom koja je bila pored nje. Ova scena me vratila na onu kada smo bili na našem mjestu. Mjestu gdje smo najsretniji bili. Nisam bio poznati fudbaler, a ona nije bila poznata pjevačica. Ali bili smo sretni sa dragim ljudima u našem okruženju. Najveći problem nam je bio taj koju sada zamku pripremiti ovome drugom. Sada kada imamo slavu, nemamo ono najvažnije. Nemamo sreću. Pogledao sam je još jednom, a potom sam otisnuo poljubac na njeno čelo. Izašao sam opet na prstima. Polako. Nečujno.
- " Spava li? " Trznuo sam se na ove riječi.
- " Spava! " Ono dvoje su još bili tu.
- " Idem ja sada. Doći ću opet da vidim kako je. " Nejra me ispratila. Otvaram oči. Soba je već dobro osvijetljena. Sunce je već visoko bilo na nebu. Koliko sam spavala? Zašto me nisu probudili? Još malo sam ležala. Navikavala sam oči na svijetlost. Nakon što sam se odlučila da ustanem, spremila sam se i zaputila u dnevni. Nema nikoga. Na stolićku je bila porukica ' Ado i ja smo izašli. U kuhinji ti je doručak. ' Vratila sam se nazad u sobu da provjerim Emira. Smiješkao se i mahao ručicama prema meni. Sunce moje. Samo sa njim sam uvijek sretna. Samo on mi izmami iskreni osmijeh na lice. Obukla sam i njega, pa je sada bilo vrijeme za doručak...

View more